Volim život, volim svjetlo

No život joj je u zrelijim godinama, koje su za žene posebno osjetljive, donio mnogo stresa te je doživjela infarkt i to prije šezdesete godine. Budući da je rehabilitacija u blizini tada bila ograničena zbog mjera vezanih uz koronu, odlučila je dodatno sama brinuti o svom zdravlju – sudjelovala je u samoplatnom programu rehabilitacije za koronarne bolesnike u Termama Šmarješke Toplice.

Moje sjećanje na dan infarkta povezano je s velikom zahvalnošću medicinskom osoblju, zahvalnošću što sam još živa. Kada me je ekipa hitne pomoći na nosilima iznijela iz kuće u vozilo hitne pomoći i zatvorila vrata, pomislila sam da neću dočekati ni svoj šezdeseti rođendan. Dirnule su me suze moje kćeri kada se opraštala od mene. Iz rodnog Šentjura odvezli su me u UKC Maribor. Tamo me dočekao liječnički tim, obavili su potrebne pretrage i ugradili mi stentove. Tim je bio profesionalan, ljubazan i suosjećajan. Nakon zahvata prevezli su me u jedinicu intenzivne njege. Tijekom noći doživjela sam još jedan infarkt, a sljedeći dan su me hitna pomoć i liječnik prevezli u Opću bolnicu Celje.

Dobro se sjećam da sam već tri dana prije infarkta osjećala umjereno stezanje u prsima pri hodanju uzbrdo, a u stojećem položaju pritisak u nogama iznad gležnjeva. Na dan infarkta, 20. lipnja 2020., u kasnim poslijepodnevnim satima, čistila sam kokošinjac naših osam kokoši. Lice mi je bilo neobično toplo i bila sam prilično razdražljiva. Nakon sat i pol čišćenja osjetila sam snažan pritisak između dojki, poput pritiska utega od sto pedeset kilograma, koji nije popuštao. Otišla sam u kupaonicu. U ogledalu sam primijetila da mi je lice potpuno blijedo. Nazvala sam kćer i rekla joj da odmah pozove liječnika jer nešto ozbiljno nije u redu s mojim zdravljem. Legla sam. Vrlo brzo su došli liječnik i medicinska sestra, prepoznali da se radi o srčanom infarktu i pozvali hitnu pomoć Opće bolnice Celje.

Već od tridesete godine osjećala sam – ne znam objasniti kako – da je srce slaba točka mog zdravlja. Zato sam veliku pažnju posvećivala preventivnim pregledima i zdravom načinu života. Tako su vrijednosti kolesterola i tlaka kod mene do pedeset pete godine bile u granicama normale, a potom su postale granične. Ipak, liječnici mi još nisu propisali lijekove. U mom životu bilo je mnogo opterećenja i stresa – posebno stresna bila je 2017. godina, kada se unuk rodio prerano, a suprugu je dijagnosticiran rak gušterače. Suprug je preminuo u veljači 2018. od posljedica bolesti.

S majčine strane obiteljski smo opterećeni kardiovaskularnim bolestima – stariji brat je u pedeset petoj godini umro od srčanog udara, najstarijem bratu su u istoj dobi ugrađeni bypassi, a ja sam doživjela infarkt u pedeset devetoj godini. Jako želim da najmlađi brat ne oboli od bolesti srca i krvnih žila.

Četiri mjeseca bila sam na bolovanju. U to vrijeme sam se odmarala, redovito šetala i razmišljala kako dalje živjeti, što mi najviše znači, čemu dati prednost i koliko životnih ciljeva još mogu ostvariti. Bilo mi je teško. Ponekad sam bila tužna.

Nakon infarkta liječnik mi je propisao rehabilitaciju u bolnici u Celju, ali se tada zbog mjera protiv širenja COVID-19 nije provodila. Na rehabilitaciju u Celje pozvali su me tek u rujnu 2021., a završila sam je u veljači 2022.

U obitelji su moje obaveze odmah s velikim razumijevanjem preuzeli kći i zet, a kći i sin su mi rekli da su jako sretni što me još imaju i da im je jedina želja da i dalje imaju majku.

Podršku i razumijevanje tijekom bolovanja dobila sam i od poslodavca, gradonačelnika magistra Marka Diacija. Vodim knjižnicu i Ipavčev kulturni centar u Šentjuru. Zahvalna sam mu na tome. Moji zadaci su bili raspoređeni među kolegicama, što ih je dodatno opteretilo uz njihov redovan posao, ali su to prihvatile s razumijevanjem. Zahvalna sam im što su tijekom moje odsutnosti obavljale moj posao.

Ne opterećujem se brigom što će biti ako ne budem mogla. Naš život je kratko putovanje. A naš put nastavljaju naši potomci. Kći i sin su zbrinuti, imaju svoje obitelji. Dobro se slažemo. Jako želim i trudim se za dobre odnose među nama, za zajedništvo, mir i razgovor. Živim u kući zajedno s kćerinom obitelji, pa ne poznajem samoću.

Nakon infarkta prisutan je strah od ponavljanja ili smrti. Sve živo je prolazno, i ja sam dio te prolaznosti. Oslonac da vidim svjetlo daje mi duhovnost. Volim život.

I prije infarkta sam posvećivala pažnju zdravom načinu života – kretanju, tjelesnoj težini, odmoru i druženju s prijateljima. Nakon infarkta još više ograničavam unos masnoća, slatkiša i mliječnih proizvoda. Jedem više voća, povrća i ribe. Redovito šetam, najmanje 30 minuta dnevno. Koliko je moguće, izbjegavam tugu, ljutnju, svađe i stres. USPORILA SAM RITAM SVOG ŽIVOTA. Slijedim savjet kolege: Odmor, čak i aktivni, jedini je lijek koji ne šteti, čak i ako ga uzimaš u neograničenim količinama!

Ove godine sam na internetu vidjela da se tamo organizira rehabilitacija i za radno aktivne koronarne bolesnike. Pozvala sam prijateljicu i rado je prihvatila moj poziv. Sviđaju mi se grupne nordijske šetnje, predavanja, druženja i razmjena iskustava. Posebno su me nasmijali sudionici iz Ilirske Bistrice.

S prijateljicom sam bila oduševljena ljepotom dolenjskog kraja i kulturnom baštinom – posjetile smo galeriju u Kostanjevici na Krki te dvorce Otočec i Struga. Nažalost, zbog viroze nisam uspjela obaviti sve preglede, ali ću sigurno ponovno doći.

Voljela bih sudjelovati svake godine – zbog pregleda kod kardiologa, poboljšanja kondicije i razmjene iskustava. Ugodna atmosfera i priroda su dodatni plus.

Učlanit ću se u siječnju. Nadam se da će me primiti. Do sada nisam mogla uskladiti obaveze.

Dok smo zdravi, imamo mnogo želja. Kada se razbolimo, imamo samo jednu – ponovno biti zdravi. Čitateljima želim zdravlje, radost i svjetlo u životu. Usporimo tempo!